Bektaš u najboljoj tradiciji pekićevskog prosedea polazi od mita kao temeljnog gradidbenog elementa svoje književnosti, da bi isti taj mit dekonstruisao i razgradio, pokazujući nam, u tom svojevrsnom času anatomije, da je riječ o piscu koji nije izgubio maštu, te da u književnosti još ima mjesta za one koji svoj stilski postupak ne svode na simplificirana rješenja. Odnosno na ono doslovično JA koje se krije iza autobiografske fikcije, koja se danas često uzima kao jedini važeći pripovijedni obrazac, a kojim se često prikriva odsustvo hrabrosti i želje da se eksprimentira sa književnom formom i jezikom kao uvijek živim i neuhvatljivim elementima stvaranja.